O zavodu

Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Petrovaradin osnovan je 9. januara 1951. godine. Jedna je od najstarijih i najuspešnijih ustanova iz oblasti zaštite i obnove kulturnog nasleđa u Republici Srbiji. Sedište naše institucije je u Novom Sadu, u podgrađu Petrovaradinske tvrđave, najstarijem delu grada i zaštićenoj prostorno kulturno-istorijskoj celini.

U godinama nakon Drugog svetskog rata jačanje nacionalne svesti podstiče i rađanje ideje o važnosti čuvanja starina. U tom duhu, 1945. godine donet je prvi jugoslovenski Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnjačkih retkosti. Već 1947. godine , pri Vojvođanskom muzeju, nastaje Odeljenje za zaštitu, koje će 1950. svoj rad nastaviti kao Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture NR Srbije, Odeljenje za Vojvodinu, Novi Sad. Sa svega nekoliko zaposlenih i Rajkom Mamuzićem kao upravnikom, ovaj odel postao je jezgro istraživačko-konzervatorske službe u Vojvodini. U periodu od 1947. do 1951. godine doneta su prva 262 rešenja o zaštiti kojima je obuhvaćeno preko 2.500 predmeta. Među prvim utvrđenim spomenicima kulture su, između ostalih, romanska bazilika Arača, manastir Bođani, fruškogorski manastiri, tvrđave u Vršcu i Petrovaradinu, Obedska bara i Deliblatska peščara, ikonostasi Uspenske i Almaške crkve u Novom Sadu, slika Đure Jakšića „Ustanak Crnogoraca“, rukopis operete „Knez Ivo od Semberije“ kompozitora Isidora Bajića...

Na osnovu Osnivačkog akta iz 1951. koji je doneo Glavni izvršni odbor Narodne skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine, formiran je Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture u Novom Sadu, prvi put kao samostalna institucija. Sa brigom o ratom razorenim fruškogorskim manastirima u fokusu, Zavod počinje da utemeljuje unutrašnju organizaciju, oprema konzervatorsku radionicu, te sistematizuje delovanje u svim značajnim oblastima vezanim za očuvanje i zaštitu kulturnih dobara: od istraživanja, pravne i tehničke zaštite, arheoloških, građevinskih i slikarsko-konzervatorskih radova, do stručnog usavršavanja i pisanja prvih tekstova o dobijenim rezultatima. Veličina zadataka koji su postavljeni pred ovu instituciju uslovila je nagli razvoj njene prakse i angažovanje svih raspoloživih stručnih potencijala.

Danas je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Petrovaradin organizaciono podeljen na četiri sektora: istraživački sektor sa odsekom za arheologiju, arhitektonski sektor, sektor za konzervaciju dela likovne i primenjene umetnosti sa vajarsko – duborezačko i pozlatarskim odsekom i sektor zajedničke službe. Prvobitno , poslove zaštite obavljalo je mali broj zaposlenih, ali se vremenom taj broj uvećavao usled proširivanja polja interesovanja i razvoja službe ka specijalizovanim delatnostima.

U skladu sa Zakonom o kulturi, Zakonom o kulturnim dobrima, Zakonom o kulturnom nasleđu, propisima vezanim za delatnost i međunarodnim standardima, stručnjaci Zavoda kroz istraživanja i valorizaciju kulturnog nasleđa ukazuju na umetničke, stvaralačke i duhovne vrednosti naroda koji žive u Vojvodini, na potrebu očuvanja tih vrednosti, nacionalnih identiteta i različitosti, kao dela evropskih vrednosti.

Tokom višedecenijskog rada izrađeni su mnogi konzervatorski projekti i izvedeni radovi na konzervaciji, restauraciji i rekonstrukciji kulturnog nasleđa širom Vojvodine, ali i u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Egiptu i Grčkoj. Dugogodišnji istraživački rad u arhivima i na terenu rezultirao je pravnom zaštitom više stotina značajnih objekata i celina u Vojvodini.

U okviru Dokumentacionog centra i stručne biblioteke Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture čuva se građa neprocrenjive vrednosti, koja sadrži veliki broj pisanih dokumenata, preko 30.000 arhitektonskih crteža i 85.000 fotografija.

Kada se sa ove distance sagleda delatnost Zavoda, može se konstatovati da su konzervatori ove ustanove kulture uradili ogroman posao čiji značaj prevazilazi delatnost stručne službe unutar zakonskih prerogativa, kao i granica teritorije u okviru svoje nadležnosti. Rad na iznalaženju novih stučnih i naučnih metoda se nastavlja, kao i neprekidno praktično usavršavanje u konzervaciji, restauraciji i prezentaciji kulturnog nasleđa.